Pokojnik: Deo dvadest četvrti
- Da? - starija žena otvorila je vrata.
- Gde su deca? - Stojan se progurao pored nje i zakoračio u kuću.
- Molim? Ko ste vi?
- Poslao me je Kik. Deca su u opasnosti. Brzo, gde se nalaze? - ušao je u prostranu dnevnu sobu, tražeći pogledom dodatne telohranitelje.
- Šta? O čemu to govorite? Da li vas je Nebojša poslao? Šta se dešava? Ako ne izađete iz kuće, pozvaću momke koji su tu, odmah napolju - preteće je izvadila telefon iz džepa.
Stojan se zaustavio i okrenuo ka njoj. (Dalje)
Pokojnik: Deo dvadest treći
Zavirio je iza ugla, i odmah prepoznao dva telohranitelja - jedan je stajao ispred kuće, a drugi, kako je Stojan pretpostavljao, bio tip koji je sedeo u džipu parkiranom nekoliko metara dalje.
Bilo mu je očigledno da su čuvali vilu koju je tražio.
Razmišljao je nekoliko trenutaka kako tačno da napadne, a onda je navukao kapuljaču i samo ušao u ulicu. (Dalje)
Draga familijo Kardašijan
Ja imam 13 godina, zovem se Sale Petković, ali me svi zovu Buco.
Pišem vam po prvi put.
Mi, u mom selu, nedavno smo prvi put dobili kablovski televizor, jer mi je tata drnčio celu jesen u šumi, sekao drva i prodavao, skupio evra, i onda nas častio! On i mama imaju svoj televizor, brat ceo dan sedi za kompjuterom koji ima internet, a ja delim sobu sa babom jer tata kaže da je skupo da njoj posebno grejemo sobu.
Ali, kada su stigli evri, kupio je tu kablovsku, a i jedan nov televizor za babu i mene. (Dalje)
Pokojnik: Deo dvadeset drugi
Ostavio je Mikijevo telo u kući i izleteo na ulicu. Adresa koju je tražio nalazila se u Adamovićevom naselju i pošao je ka njoj peške, pošto je znao da mi nije potrebno više od dvadesetak minuta. Oružje ispod njegovog kaputa zveckalo je pri svakom koraku i udaralo jedno o drugo. (Dalje)
Pokojnik: Deo dvadest prvi
- Jebo te otac, vid’ ti ovog komandosa! - poručnik je dreknuo. - Pa šta si nam to doneo, sveca ti jebem?
Stojan je držao mladog vojnika za ruke i gurnuo ga na kolena.
Prvi put od kako je završio specijalnu obuku i stigao na ratište, dobio je pravi, borbeni zadatak. Čitav dan provlačio se kroz ruševine sela nadomak manjeg grada oko kog su se vodile borbe, tražeći neprijateljskog snajpera. Pronašao ga je u sumrak i sačekao da padne noć. Međutim, pre nego što je stigao da se uvuče u višespratnu kuću, čovek u uniformi je izašao i otišao da piša. Stojan ga je pratio i trenutak kasnije, stavio mu nož pod grlo. (Dalje)
Pokojnik: Deo dvadeseti
Sa kalašnjikovim u šakama, nogom je razvalio ulazna vrata. Šarke su se iskrivile, a šperploča popucala kao šećerna tabla. Usamljeni šraf iskočio je iz ležišta i preleteo preko sobe. Nije ni probao da li je brava bila zaključana. Stojan je stezao zube od glavobolje, a kapuljača mu je grlila lobanju.
Miki je sedeo na kauču.
- Šta... - spustio je ruke na sedište kao da će da ustane, ali ih je podigao kada se cev okrenula ka njemu.
- Ne moraš da ustaješ - Stojan se trudio da zvuči smireno.
- Šta se dogodilo?
- Preživeo sam - i dalje je u ustima osećao ukus krvi iz nosa. - To se desilo. (Dalje)
Slatki moji termiti
Daj mi ruku, draga, daj mi tvoje telo da igramo zajedno. Termiti ne znaju šta se dešava, nemaju ni najmanju predstavu, a dogod su uvereni da nije tako, mi možemo da plešemo zauvek po ovim trulim gredama. Oni neka jedu, neka buše daske koje grade našu kuću, debeli i nabrekli, ali zauvek nesrećni. Ništa se ne brini, samo igraj, pleši uz ovu muziku koju samo ja čujem. Divan je život, divno je biti živ, ovde i sada, dok milioni njih jedu propalu drvenu građu, besni, tužni i tako nesvesni svega. (Dalje)
Pokojnik: Deo devetnaesti
Podigao je jedan od dva odbačena kalašnjikova koji su bili uredno naslonjeni na ogradu kuće, kao i redenik iz drugog. Izašao je na zemljani put i pošao prema Klisi, a iza sebe ostavio mrak i zapomaganja iskasapljenih mladića.
Prebacio je pušku preko slobodnog ramena i ostavio da visi ispod kaputa, zajedno sa sačmarom.
Stojanov um je goreo. Pri svakom udahu osećao je krckanje rebara oko meste gde ga je zrno pogodilo. (Dalje)
Neophodno zagrevanje
— Abe!
— Da, profesore?
— Nabroj mi elemente i jedinjena koji ulaze u sastav atmosfere!
— Aaaaaa... pa, atmosfera naše planete formirala se tokom...
— Bez zavlačenja! Odgovore! Odgovore ja tražim, Abe, a ne naivna
odugovlačenja! Idemo redom, čega ima najviše? (Dalje)
Pokojnik: Deo osamnaesti
Džepovi, koji su mu do pre nekoliko minuta bili puni patrona, sada su bili polu-prazni.
Čekala su ga petorica. Dok ih je posmatrao, zaključio je da bi samo dvojica imala šanse da mu se nekako suprotstave - svaki je nosio kalašnjikov, i očigledno su učili da ih koriste na sličnim mestima kao i Stojan. Oni su, međutim, poslali dvojicu mlađih gorila na tavan, gde je prvo ušao, a sami izašli napolje, verovatno očekujući da je buka na tavanu samo diverzija. Unutra su ostavili trojicu sa premalo godina. Da nije slučajno nabasao na jednog od njih, Stojan je sumnjao da bi uopšte dobio metak. (Dalje)
Sistemska korupcija
- Hvala što ste bili gost ''Jutarnjeg programa''. Vremenska prognoza.
Voditeljka se okreće ka kameri, i posmatra tehničare iza nje. Gost mirno sedi na svom mestu.
- Je l’ gotovo? - podiže glavu i zagleda se u mrak.
- Jeste - tamo neko odgovara. - Krenula je prognoza.
- Dobro je, u tri pičke materine! A Srđane, jebem te u usta, znaš, i tebe i tvoje tapšanje! Nije bre ovo Leri King da tapšeš! - voditeljka se okreće ka gostu. - A tek ti?! Pa kakva bre korupcija, znaš ti koliko sam ja krvi ispišala u tange da dođem na ovo mesto?! Zar ti nisi došao ovde da pričaš o nekom festivalu folklora, kakva sistemska korupcija?! (Dalje)
Pokojnik: Deo sedamnaesti
Igla je izašla iz ležišta, kašika se otkačila od tela i odletela u stranu. Stojan je otvorio šaku i ispustio granatu.
U daljini, iza trošnih zidova napuštene kuće, čuo je pometnju i nerazgovetno, panično mumlanje.
Metalni predmet, sa njegovom neravnom površinom, polako se skotrljao niz njegova rebra, a zatim, kada je izgledalo da će se zaustaviti negde oko kuka, sklizuo na pod. (Dalje)
Srbijo, raskidamo
Ćao, Srbijo.
Kako si? Nadam se da si dobro? Ja sam dobro, znaš, regularno, sve po starom ovde kod nas na severu. I zapadu. Hladno je, dosta radim, suviše se nerviram, ali ide nekako.
Slušaj, neću da okolišem, nego ću to prosto reći: ovo ne ide. Jednostavno, naša veza ne funkcioniše. Loša iskustva mi nisu strana, kao što dobro znaš. Rumunija i Bugarska, pre tebe. I oni su obećavali, i oni su govorili da mogu da se promene. A na kraju su ipak ostajali u krevetu ceo dan, dok ja rintam na poslu. (Dalje)
Pokojnik: Deo šesnaesti
- Misliš da ovo prvi put da me neko drži na nišan...
Stojan nije završio rečenicu. Nešto je puklo. Prvo se izvio, kao da pokušava da uradi zvezdu, samo unazad. Potom, međutim, nije izveo nikakvu akrobaciju, već se samo složio na pod kao balvan. Pad ga uopšte nije zaboleo, ali prethodni osećaj bio mu je poznat: kao da ga je neko snažno gurnuo u grudi, spojenih dlanova. (Dalje)
Cenite kretene
Ozbiljno, mislim baš to. Cenite sve ljude koji vas nerviraju, koji uvek imaju nešto da kažu i prokomentarišu, koji često neće da se igraju sa ostalima i koji su, u nedostatku bolje reči, totalni drkoši.
To su ljudi, koje bi voleli, da ih, ukoliko su muškarci, neka zalutata lopta pogodi u međunožje, a ako su žene, u sisu.
Ako radite sa njima, oni komplikuju život. Ako izlazite sa njima, oni uglavnom ostatku kvare zabavu. Ako ste u vezi sa njima, često želite da im odgrizete glavu. (Dalje)
