Petak, Februar 03, 2012
Pokojnik: Deo dvadest peti
Pogledao je preko Anđelinog ramena i video da deca trče prema ogradi. Jedan trenutak bio je neodlučan, a zatim ispružio praznu šaku prema ženi. Povukao ju je unazad, ka sebi.
- Mobilni - stavio joj je nož ispod vrata.
- Nemoj... - uzeo je uređaj iz njene šake.
- Da li postoje kamere u kući?
- Da.
- Nećete dati snimke policiji. Recite da ih nema. Da ne snimaju. Razumeš?
- Bože. Nemoj povrediti decu... - vrh noža joj je probio kožu. - Razumem. Razumem!
- Ja sam nosio masku. Nikada nisi videla moje lice. Samo sam ušao u kuću i uzeo tvoj telefon. Deca nikada nisu bila tu. Ona su sa ocem. Ništa drugo ne znaš. Ponovi!
- Deca nisu tu, ona su sa Nebojšom. Uzeo si moj telefon i otišao.
- Ukoliko čujem sirene iza mene, zaklaću oboje istog trenutka, a zatim se ubiti. Ja sam već mrtav. Zapamti: Samo sam ušao i uzeo telefon. Deca su sa ocem. Samo to znaš - Stojan je režao. - Nemoj pogrešiti, ili su ti unuci mrtvi.
Preplašeno je klimnula glavom, a Stojan sklonio sečivo. Uverio se da deca gledaju na drugu stranu, a zatim ponovo povukao ženu, ali prema praznom bazenu. Anđela je izgubila oslonac, a Stojan ju je ramenom gurnuo preko ivice. Bez jednog zvuka, upala je unutra. Nije sačekao da vidi šta joj se dogodilo, već je potrčao ka devojčici i dečaku.
- Brzo, idemo! - probio se između njih i uhvatio ih za šake.
- Miki, gde je baka? - Sandra je usporila.
- Ide po tatu - ispalio je Stojan i izgurao ih kroz baštenska vrata na ulicu. - Doći će kasnije. Do tada ću vas ja čuvati.
Pogledao je levo i desno, tražeći policiju, ali nije ih bilo.
- Kada će doći?
- Uskoro, uskoro. Moramo sada da požurimo.
- Gde idemo? - devojčica je bila uporna.
- Idemo na jedno lepo mesto - okrenuo se ka dečaku koji je tiho jecao. - Biće jako lepo, videćeš, jako lepo.
Dok su koračali, Stojan se neprekidno osvrtao. Ubrzo su izbili na ulicu Cara Dušana, i ušli među druge pešake. Nadao se da Anđela neće učiniti ništa glupavo, a da policija traži jednog čoveka, a ne nešto što izgleda kao roditelj sa dvoje male dece.
Usporio je i uveo ih u prvu prodavnicu. Izašli su sa lizalicama i nastavili dalje. Kao što se nadao, slatkiš je umirio dečaka, koji je prestao sa plakanjem.
Stojan je razmišljao gde može da ih odvede, ali mu ništa nije padalo na pamet. Zato su pošli prema Futoškom parku.
Svo troje su seli na klupu i u tišini prevrtali lizalice u ustima.
- Hoćete da se igrate? Možete slobodno - Stojan nije znao šta drugo da kaže.
Dečak je odmah potrčao prema bari i golubovima, ali je Sandra nastavila da sedi sa njim.
- Zašto si tužan?
Nekoliko trenutaka razmišljao je o njenom pitanju.
- Zato što moram da radim jako tužne stvari.
- Da li plačeš zbog toga?
- Ne mogu da plačem.
- Zašto ne prestaneš to da radiš?
- Zato što te stvari moraju da budu urađene - Stojan je skrenuo pogled. - Zato što ima jako puno jako loših ljudi, a ja više ne mogu da ih gledam i radim ništa.
Sandra ga je intenzivno posmatrala nekoliko sekundi, a zatim skočila sa klupe.
- Idem da se igram sa bratom - saopštila mu je i odskakutala do dečaka.
Kada je bio siguran da ga ne čuju, izvadio je Anđelin telefon i okrenuo broj koji je pripadao Nebojši.
- Kevo, šta ti treba? - čuo je Kikov glas posle nekoliko zvona. - Nemoj samo da je opet neka glupost, radim sada, a ostavio sam ti drugare da ih cimaš ako nešto hoćeš.
- Nije keva - Stojan se javio. - Da li si spreman da umreš za svoju decu, Nebojša?
Da, danas je petak, dan za snažnu priču. Taman mislim da si sve adute ispucao, a ti nađeš nove!
Pošteno priznajem, pratim sa zadovoljstvom! Volim kad neko zaista UME da piše!
