Petak, Oktobar 21, 2011
Pokojnik: Deo deseti
Prethodne delove priče o Pokojniku možete pronaći ovde.
Pokojnik: Deo deseti
Bol je bio sasvim drugačiji od glavobolja koje je svakodnevno osećao dok je tumor postepeno povećavao pritisak u njegovom mozgu. Taj je bio tup i beskrajan, a imao je ukus budućnosti koja se nikada neće dogoditi. Bol u šaci koji je upravo osećao bio je sasvim suprotan, bio je dubok i stvaran, kao prošlost, kao nešto što će ga može ubiti u roku od minuta, umesto da ga, poput raka, mrcvari mesecima. Bio je to dobro poznat bol koji dolazi od sečiva: glavobolje su mu govorile da umire, ovaj mu je vrištao da je još uvek živ.
Pre nego što je znao šta se tačno dešava, odbacio se unazad, i izveo nespretan kolut. Prazna, nezavršena prostorija počela je da se vrti zajedno sa njim. Zaustavio se na kolenima, okrenut prema Dragoslavi. Ona je, međutim, već bila na nogama, a u ruci držala nešto malo i svetlucavo. Stojan je u uglu oka video da mu šaka krvari.
- Kopile! - proderala se ka njemu, i podigla ruku sa srebrnim predmetom.
Stojan ju je posmatrao sa poda, čekajući da ga napadne. Ipak, bes se prigušio u Dragoslavinim očima, a umesto ka njemu, žena je počela da trči ka vratima.
Stojan je odmah potrčao za njom. Zvuk udara potpetica bio mu je glasniji od vrištanja.
Ulično osvetljenje bacalo je nešto svetla u prostoriju u kojoj su se nalazili, ali je zato unutrašnjost nezavršene zgrade bila u potpunom mraku.
Duboke senke igrale su pred Stojanovim očima, a kapuljača im samo doprinosila. Vrištanje je, međutim, bilo sasvim blizu. Napravio je nekoliko koraka i bio pored Dragoslave.
- Skote! Hajde! - viknula je i zamahnula ka njemu.
Stojan se izmakao, i video da ona stoji na izlazu sa sprata. Iza nje se nalazilo stepenište od golog betona, kao i prazan tunel za lift.
Kroz njeno vrištanje i vikanje, Stojan je čuo drugi zvuk: tiho krckanje betonske ivice. Štikla se slomila delić sekunde kasnije.
Dragoslava je zaćutala i nekako nehajno bacila pogled preko ramena. Već u sledećem trenutku nestala je u tunelu, a odmah potom, Stojan je čuo potmuli udar. Drugom rukom stegnuo je zasečenu šaku i oprezno počeo da silazi niz stepenike.
Dragoslavu je našao na prizemlju. U tami, iskrivljene šipke armature koje su joj probile grudni koš lične su mu na kvrgave štapove.
Dragoslava se borila za dah.
- Mojima... reci mojima... nisi imao bombu... ispod leđa... znam kada ljudi.. ne govore ist... veranda... ne znam... reci - Dragoslava je cedila svaku reč dok su joj krvavi baloni prelivali usne.
- Ne razumem te - rekao je Stojan.
- Moj... bož... - šapnula je Dragoslava i prestala da diše. Njene mrtve oči nastavile su da gledaju prema vrhu stepeništa.
- Žao mi je - rekao je Stojan i pažljivo izvukao svetlucavi predmet iz njene šake.
Opipao ga je. Bila je u pitanju pinceta, čiji krajevi su bili naoštreni kao minijaturni skalpeli. Strpao je pincetu u džep i nevešto zavio šaku u maramicu. Zatim je pratio sopstvene korake i pomoću svetla sa mobilnog telefona tražio kapi krvi sve do prostorije iz koje je Dragoslava pobegla. Sve koje je pronašao obrisao je đonom.
Potom se vratio u prizemlje, spustio torbu pored nje i istresao kesicu heroina namenjenu Miroslavu na telo. Ono što je ostalo obrisao je o Dragoslavin nos koji je i dalje bio topao.
Pre nego što je napustio gradilište, još jednom je detaljno pregledao podove. Leš nije ponovo pogledao.
Uverio se da nema nikoga na ulici pre nego što je iskoračio iz tame, skinuo kapuljaču i počeo da hoda.
Ispovraćao se posle svega nekoliko stotina metara.
Žao mi je što Pokojnik već nije napisan ceo, pa da pročitam sve u dahu. Ovako me baš mučiš. ;)
Hvala što ste čitali! .
Do sada sam uvek pisao u celosti duža dela, ali to baš nisam uspevao da plasiram. Sada pokušavam da uradim suprotno ;)
Neko mi je danas preporučio tvoje tekstove. žao mi je što nisam došla ranije da ih vidim:))
E, drago mi je da ti se priče dopadaju - hvala na čitanju, ali hvala i osobi koja me je spomenula! :)
