Utorak, Februar 05, 2013
Otrov za Džonija
Eno ih, jure ponovo. Bale im se slivaju niz čeljusti, trče po ulici kao da je poseduju. I ne greše oni, zapravo ne greše, što je veoma tužno.
Mama opet ne sme da siđe do radnje. Kaže da je “žuti cuko drži na nišanu”. Baš tim rečima je rekla. Pesnice mi se stežu svaki put kada to čujem, a istu stvar ponavlja iz dana u dan, iz večeri u veče, čini mi se već mesecima. A psi laju ispod našeg prozora. Moram da popijem lek, muti mi se u glavi od njene priče i laveža.
Mama i ja gledamo “Preljubnike”. Karamela je baš naprašio neku kurvu što se jebe mužu iza leđa, a on joj je rekao da je fukara i da će ubiti njenog jebača. Mama je coktala sve vreme i mlatila glavom, a onda počela da se smeje kada je kurva udarila da psuje po svima, čak i Karameli. Smejem se i ja, ali ne iskreno, jer mogu samo da čujem pse kako laju i reže. U grudima osećam mrak, crnu loptu koja samo raste i raste. Teško mi je zbog nje da dišem.
Moram da siđem do prodavnice, nemamo dovoljno šećera u prahu. Mama mi gura kišobran u ruku i kaže da se pazim lutalica i da udarim žuću ukoliko mi se približi. Kažem joj da neću da nosim kišobran, jer mrzim kada me ljudi čudno gledaju, a sada hoće jer ne pada kiša, a ja nosim kišobran. Kažem joj da mi se smeju iza leđa, ona me tapše po obrazu i odmahuje glavom.
“Ti si najlepši momak na Limanu 3”, uverava me i trpa mi kišobran u ruku.
Uzimam ga, i osećam potrebu da ga zabijem sebi u srce. Razmišljam kako bi mi u grudima onda sve bilo toplo od krvi, i ne bih zbog toga više osećao napetost i crnu loptu.
Pusto je sve napolju, i nema ljudi, čujem samo tiho šuškanje šapa po travi i asfaltu. Žurim sa kišobranom, brzo koračam prema radnji i šećeru u prahu. Vilica mi krcka, žvaćem nepostojeću hranu, razmišljam o mami i tati koji nas je davno ostavio. Mrzim ga skoro kao kerove.
Gledam začuđeno. Pas, srednje veličine, cvili i trči kao vetar, beži od mene. Dišem ubrzano, ali se polako smirujem. Posmatram kišobran, okrećem ga na svetlu bandere. Osvrćem se, nema nigde nikoga. Ker je samo izleteo ispred mene, nije me ni video, ali ja sam video njega i njegovu štrokavu glavu. Ruka mi je sama poletela. Sada ker cvili i podavijenog repa beži dalje, dalje od mene i Limana, možda dalje od samog Novog Sada, majku da mu prljavu jebem. Čini mi se da se smejem. On više neće plašiti mamu, a neće ni mene.
Sledeći dan sam bio tako uzbuđen da sam zaboravio da popijem lekove. I pored toga, spavao sam kao beba, nisam se budio i nije bilo košmara. Čini mi se da su i psi lajali malo tiše, ako ništa drugo, nije im bilo drugara koji je dobio po glavi. I mama je primetila da sam dobro raspoložen. Za doručak sam pojeo pet jaja na oko, a onda sam najduže do sada čitao i izučavao roman “Pet prijatelja - Na otoku sa blagom”. Osećao sam se... nekako... moćno.
To veče sam pitao da li je mami potrebno nešto iz radnje. Insistirao sam, pa je rekla da kupim teglu krastavaca da pravi rusku salatu. Nije morala da mi posebno daje kišobran, već sam ga ja uzeo sam. Strpao sam mamine pare u džep, a tu osetio i tatinu bricu. Za svaki slučaj. Poljubio sam je u čelo pre nego što sam krenuo.
Spavao sam loše, i ponovo zaboravio na lekove. Već nekoliko dana koračam ulicama, pod izgovorom da tražim radnju, a zapravo tražim pse. Ali, sada je sve obrnuto! Umesto da me napadaju i reže, oni beže od mene čim me primete. Ne mogu da ih dohvatim kišobranom ili bricom, a vidim da me drugi ljudi čudno gledaju ukoliko pokušam. Kao da su psi pričali između sebe, i da su upozorili jedni druge.
“Pazi se Milana, on je čudan tip.”
“Da, pazi se, nosi kišobran.”
“I bricu, i bricu.”
“Da, i bricu!”
“Čudan je i nosi kišobran.”
Tako psi govore, kao i ljudi. Meni iza leđa. Ali, ne znaju psi da Milan nije glup, nije on glup koliko su nekada davno nastavnici mislili. I neću da pijem lekove, od njih budem pospan i sporo mislim. A sada moram da budem pametan!
Tata je imao voćnjak u Gospođincima. U podrumu nam i dalje stoji gomila njegovih stvari. Preturao sam po njima, čitao prašnjave etikete pod slabim svetlom. Kašljao sam i kašljao, oči su mi bile pune suza, ali sam našao ono što sam tražio.
Kosturske glave i trouglovi.
Mama mi kaže da se brine. Kaže da ne spavam i da ne pijem lekove. Svađamo se, ja vrištim pre nego što oboje odemo u svoje sobe. Čujem kako plače, i znam da će uskoro uzeti bensedin da se smiri. Mama je dobra, ali me ne razume. Ja radim ovo što radim da bih nas zaštitio. A psi ispod prozora laju besomučno. Neće još dugo.
Negde sam gledao da je Sin od Sema, serijski ubica iz Nju Jorku, nakon hapšenja rekao da mu je “veliki crni pas” naredio da uradi to što je uradio. Ali, on je bio samo debeli ludak, kreten, opasnost za društvo. On je poludeo, izgubio razum. Ne znam zašto uopšte mislim o njemu kada imam posla.
Sutra, mama mi priča da su našli nešto od čega se neki pas otrovao. Samo klimam glavom i trudim se da delujem iznenađeno. Crna lopta u grudima sada je veličine teniske i siguran sam da će samo da se smanjuje i smanjuje, dok ne postane kao najmanji kliker porculaner.
“Eto mama, samo neka crkavaju ti psi, pa ćeš moći lepo u radnju, a i neće nas buditi. Ne moraš više brinuti da te žuti cuko drži na nišanu.”
“Ljubi te majka Milane, uvek si bio tako brižan dečko!”
Šetam se parkom. Pored mene prolaze komunalni policajac i komunalna policajka. Smešim im se i klimam glavom, držeći ruke iza leđa kao pravi gospodin. Komunalne policajce u gradu zovu raznim nadimcima, ali meni se najviše sviđa “Mađari”, jer im uniforme liče na one koje nose mađarski policajci. Ne znam to lično, nikada nisam bio u Mađarskoj, ali tako ljudi kažu. Kažu takođe da su svi dobili posao preko stranke i da ne služe ničemu.
Komunalna policajka, to jest mađarica, gleda me sa gađenjem dok prolazi. Zamišljam kako bi bilo da i nju malo udarim kišobranom preko te smešne crne micike koju nosi na glavi.
Stajem na stanicu i čekam autobus broj sedam. Mami sam rekao da idem kod lekara na kontrolu, ali neću otići tamo, lekovi mi više nisu potrebni. Planiram danas da odem malo do nekog drugog dela grada gde ima puno pasa koji uznemiravaju tuđe majke. Imam puno posla.
Znam da me ljudi gledaju čudno, ali nije me briga. Pričaju o meni iza leđa, ali ni to mi više nije važno. Nisam besan, niti tužan. Ja ih štitim, sve njih. Čuvam ih od ujeda, besnila i besanih noći tokom kojih čovek misli da će poludeti.
Utišaću ja sav lavež u gradu! Uskoro, svaki ulični Džonika, Reks i Maza biće tihi kao bubice.
Haha, Stvar je komicna ali ozbiljna, ili si je bar ti tako predstavio komicno, u svakom slucaju baci neke recept za ove moje lokalne kerove :) Like :) Extra fora za "madjare" :) haha
Comment by
dmc
(02/06/2013 10:55)
Svaka prica ima jako zanimljivu radnju,ali mene pomalo plase ti tvoji likovi.
Ili ja ne razumem dovoljno ili su jako teski slucajevi?
Uglavnom ti to odlicno napises,kao da gledam neki film...mada mi nije trebalo bas ova prica za laku noc;)
Comment by
lora1
(02/06/2013 20:49)
Da, verovatno me samo malo više zanimaju čudni i ne previše jednostavni likovi...
Hvala na čitanju lora1!
Comment by
ivica
(02/07/2013 09:53)
