Petak, Jun 29, 2012
Stari kralj i budući car
Stari kralj leži u postelji, bolestan i lomljiv. Pored njega, na kolenima, njegov sluga čeka kraljeve reči, dok se pred vratima čuje udaljeno zveckanje mačeva.
- Pobunjenici su u zamku, o, kralju! Uskoro će doći i odneti nam glave! - plače sluga, a njegov veliki trbuh trese se od prigušenih jecaja.
- Tišina! - kralj je prek. - Ne pokaži slabost pred tvojim prijateljima koji će stupiti u ove odaje.
- Ne razumem vas...
- Razumeš ti savršeno! Naučio sam te previše dobro da sada glumiš neznanje.
- Ali, zar sumnjate na mene, u moju lojalnost?! Bio sam uz vas na svakom bojnom polju, otvoreno sam nazivao pobunjenike jereticima i decoubicama u svakom selu. Spalio sam svoje mostove.
- Samo moj most gori iza mene, dečače, samo moj, i to ne zato što sam traži krv, to mi podanici ne zameraju, nego zato što je nisam prolio dovoljno dobro! - kralj kašlje. - Tvoj most je od mermera, i ovaj plamen oko nas će ga samo zagaraviti. Ali, kiša i vreme peru sve.
- Šta mi je činiti?
- Znaš da se među sečivima pobunjenika nalaze i ona koja su za nas krv puštala. Puštaće opet. I opet. Ko jednom napravi savez sa neprijateljem, sledeći put će to učiniti samo još lakše. Pobunjenici nisu složni, a kada osete toplinu krune - pokazuje na venac zlata koji stoji na njegovoj sedoj kosi, - biće još manje.
Iza vrata, buka je bila sve bliža.
- Da im se priklonim, da vas odbacim, kralju?
- Ne, nikako! Ne odbacuj nikoga. Samo prihvataj. Kiša i vreme nastaviće da spiraju. Budi im poznanik, pa prijatelj, pa ljubavnik. Pokaži im da si neophodan, da si važan i vredan za njih isto koliko si bio i meni.
Udarci se čuju na vratima, a gvozdene šarke škripe.
- A onda, kada prava količina vremena protekne, kada se stvore nova nerpijateljstva i kada kiše prestanu, odbaci sve i uzmi ono što je tvoje.
Vrata se otvaraju, u sobu upadaju naoružani ljudi. Guraju slugu u stranu, i podižu kralja iz postelje. Nekoliko šaka čupa krunu u isto vreme.
Okrenute glave, u agoniji, kralj okreće lice ka slugi poslednji put.
- Spiraju sve - kreči u agoniji, - a najviše sećanje! - završava kralj, a potom njegovo telo nestaje u besnoj masi.
- Predajem se - sluga uplašeno objavljuje pobunjenicima.
Niko od njih ne primećuje da se njegove oči zadovoljno smeše.
