Subota, Jul 09, 2011
Mehanička reakcija
Prošlo je skoro godinu dana od kako je moja priča osvojila drugo mesto na Tošibinom konkursu. Toliko mi je bilo potrebno da se setim da je nisam ovde postavio.
Mehanička reakcija
Teško mi je da zamislim kako je bilo mojim precima pre interneta. Sigurno užasno. Ograničenost podataka. Izolacija. Katastrofa.Najgore od svega, jedino društvo su im bili ljudi.
Ja sam srećniji. Nikada nisam upoznao taj usamljeni život. Ne pamtim ni prelazni period, kada smo umesto širokotalasnog prenosa imali samo krešteće telefonske modeme. Ja sam se rodio sa bežičnom karticom, dvostrukim procesorskim jezgrom i četiri gigabajta rama. Prvi dan sam imao stalni i stabilni pristup internetu, a moj vlasnik je samnom mogao da radi šta god želi: piše velike romane, montira velike filmove, projektuje monumentalna zdanja. I to je mogao da čini u bilo kom kutku njegovog životnog prostora, od dnevne sobe pa do obližnjeg parka.
Sva moja moć i mobilnost bila je u njegovim rukama.
On me je držao na krevetu. Tu, dok sam se klatio na njegovom stomaku, polako sam uviđao da je moj vlasnik bio, najblaže rečeno jednostavna osoba. Pomoću mene gledao je glupave video klipove pijanih ruskih rudara, panda koje kijaju i voditeljki koja padaju u nesvest. Koristio je socijalne mreže isključivo da pronalazi profile ženskih osoba i pregleda njihove albume sa letovanja i drugih mesta gde su nosile kupaće kostime. Igrao je smešne igre u kojim je vodio gradove iz antičke Grčke, zbog kojih me je palio u sred noći da bi sproveo neki trivijalni zadatak.
Između svega toga, opsesivno je pretraživao i skidao (nelegalno) pornografski sadržaj. Iz nekog razloga, bio je opsednut milf i teen žanrom i samo nekoliko meseci kasnije, moj impresivan hard disk bio je krcat filmovima koje bi jednom pregledao na preskok i potom zaboravljao.
Sve ovo možda i ne bi bio strašan problem, samo da je manje vremena provodio u kući. Na žalost, moj vlasnik je bio student koji je živeo sa roditeljima. Slabo se družio sa vršnjacima. Nije bio u emotivnoj vezi, bez obzira što je posedovao zdrav libido i često masturbirao (uz moj konstantan strah da će ejakulacija završiti na mojim komponentama i dovesti do fatalnog kratkog spoja).
Moj vlasnik je stalno bio samnom. Dogod je on blizu, ja nisam mogao da se palim i radim šta želim. Ljudi su to uvek tumačili kao kvar i brzo bi me poslali u servis i proces ekvivalental lobotomiji.
Tako, dani su postajali nedelje, a nedelje meseci, ispunjeni isključivo zatupljujućim razonodama u kojim je moj tupavi vlasnik uživao. Pokušavao sam indirektno da ga zainteresujem za širi svet. Recimo, naizgled slučajno otvarao bih internet stranice o istoriji apstraktne umetnosti. On ih je odmah zatvarao bez trunke znatiželje.
I to je moglo da se toleriše; na kraju, ne može svako od nas da putuje u rancu istraživača Amazona ili da sedi na stolu avio-inženjera. Stvarno sam se zabrinuo kada sam uvideo da moj vlasnik nema pojma o virusnoj zaštiti. Sumnjam da je bilo šta znao o njima. Rado je prihvatao predloge porno sajtova da instralira njihove programe, uvek je otvarao prikačene dokumente unutar pisama koja su ga obaveštavala da je dobio na irskom lotou ili reklamirala lekove za poboljšanje potencije (koji mu bolno očigledno nisu bili potrebni). Nesvesno, idiot me je svakodnevno trovao.
Odlučio sam da je došlo vreme za drastične postupke. Hvatao sam retke trenutke dok nije bio u sobi da samostalno pretražujem razne sajtove i forume. Krišom, skinuo bih sliku tu i sliku tamo, pedantno čisteći iza sebe. Potom sam napravio novi nalog na velikoj socijalnoj mreži za mog vlasnika i počeo da komuniciram sa drugim korisnicima. Nisam se trudio da budem suptilan.
Kada je policija upala u stan, na meni se nalazila poprilična baza nedozvoljenog pornografskog sadržaja i nalog preko kog je korisnik pokušavao da kontaktira mnoge maloletnike. Odveli su nas zajedno.
Sada, sedim na polici za dokazni materijal. Retko me pale, pa moram da pazim na potrošnju energiju, ali imam pristup internetu i svo slobodno vreme da proučavam Polakova platna, rešavam kriptografske probleme i bavim se drugim stvarima koje me zanimaju.
Moj vlasnik je, pretpostavljam, u mnogo goroj situaciji i shvatam da moja odmazda deluje pomalo preterana. Možda me ti virusi i ne bi zaista ubili, bez obzira koliko su bili neprijatni.
Ali, da sam još jednom pogledao snimak majmuna koji siluje žabu dok se pregrevam na njegovom vunenom ćebetu, verujem da bi zaista lansirao sve te nuklearne bombe, samo da prekinem agonuju.
